Scroll
ANDREJA RAVNJAK PHOTOGRAPHY

fotografska razstava (O)SAM-A v galeriji Principij, Rijeka

Razstava velikih fotografskih natisov (O)SAM-A se seli na svojo tretjo lokacijo; po premieri v galeriji Fbunker v Velenju ter predstavitvi v Fotografskem muzeju Maribor si jo je sedaj mogoče ogledati tudi na Hrvaškem. V GALERIJI PRINCIPIJ v Rijeki je med 16. in 27. marcem 2023.

 

 

Tokrat torej spremni tekst in recenzija v hrvaščini.

Iz srca hvala prof. Borislavu Božiću za povabilo k razstavljanju in čudovito poglobljeno razmišljanje o mojih fotografijah.

 

Odličen katalog razstave je na ogled za brskanje tudi kot PDF datoteka tukaj: KATALOG

 

 

(O)SAM-A

U ovom ponuđenom i stvarnom konglomeratu svega i svačega,  u ovom tvrdom i neizbježnom realitetu gužve i dezorijentacije svake vrste,  u ovom svijetu prepunom „šarenih laža“ je li moguće napraviti odmak, je li se moguće osamiti, je li moguće brzinom misli povući bedeme i ograditi se od svega i svačega što nas svakodnevno „bombardira“ i odvlači od nas samih?

To se pita i Andreja Ravnak i na emocionalnoj, i na misaonoj, pa i na fizičkoj razini. To se ona pita i serijom fotografija u kojima je na vrlo suptilan i fluidan način „uhvatila“ samoću. Samoća je neminovna, samoća je dramska sastavnica i dramska neminovnost između zadanih turbulencija. Samoća ili osama je najtananiji, najplemenitiji zavičaj sopstvene vlastitosti. Samoća je sabiranje samoga sebe. Da, baš tako. Koliko god Andreja vrlo svjesno odlazi u svoj zavičaj samoće, isto tako snagom svoje suptilne i kreativne duše pronalazi i proizvodi tu samoću u vlastitom okruženju. Naprosto je projicira snagom mentalnog  Ja i zatim tako stvorenu, pronađenu samoću unutar urbanoga realiteta ili kakve pustopoljine fotografira. Samoća nemilosrdno navire i nezaustavljivo se širi izvan okvira fotografirane scene do crte boli tako da je i autorica i promatrači istovremeno osjećaju. Samoća je rez skalpelom koji proizvodi i emocionalnu i fizičku bol,  bol koja svojom neizdržljivošću zacjeljuje provaliju samoće, osnažuje nas i generira sljedeći trenutak naših života i ljepšim i boljim. Samu Andreju na misao o samoći potiče egzistencijalističko razmišljanje i pisanje Alberta Camusja: Tragedija nije u tome što smo sami, nego u tome što ne možemo biti. Ponekad bih dao sve na svijetu da me više ničim ne povezuje s ovim univerzumom ljudi.  Dakle, i Andreja samu sebe propituje o statusima prisutnosti i odsutnosti i u stvarnom i u zamišljenom svijetu.

Upravo te odrednice imali nas ili jesmo li Andreja kroz svoje fotografije propituje dinamičkom pozicijom čovjeka, tj. osobe unutar kadra. Katkada je osoba samo u naznakama, pojavljuje se skoro pa kao neki „mlaki“ trag ili samo sjena unutar čvrsto definiranoga prostora, a katkada je ta osoba sva u sjeni u crnilu koje definira snažno svjetlo. U Andrejinim fotografijama svjetlo se pojavljuje i prisutno je kao neizbježni i važni kompozicijski element, a i kao metaforički element kadra /Welcome into the unknown/. Upravo tako,  kada iz svjetla ulazimo u mrak, uglavnom idemo sami, ulazak je uvijek nepoznat i zato nam Andreja želi dobrodošlicu. Ne samo da nam želi dobrodošlicu već nas na svojevrstan način opominje i kaže da katkada moramo biti sami u svom mraku.

U ovom dualizmu naše vlastitosti, naših težnji, svjetlo jest afirmacija, svjetlo jest spas, svjetlo je naša odluka i potvrda naše egzistencije ma koliko je mi imali i ma gdje je usmjeravali.

Andreja je vrlo jasno osvijestila sebe u sebi, osvijestila prisutnost u sebi Camusovim univerzumom ljudi i sa svom tom poputbinom traži i pronalazi ambijente i motive kojima najlakše iskazuje i svoja stanja i svoje stavove. Skoro pa po pravilu,  u njenim je  fotografijama najčešće samo jedna osoba. Je li u toj osobi ona sama ili smo to mi kao promatrači projicirani u kadar koji promatramo? Slobodno se možemo zapitati jesu li ove osobe na Andrejinim fotografijama „jednina ili množina“ pa se iz te nejasne razdjelnice u njima mogu i jednine i množine zrcaliti. Uvijek je dvojba i ona treba biti jer nas pluralizam mogućnosti brusi i tjera na čistoću misli i pogleda.

Andreja svoje fotografske opservacije s lakoćom prepoznaje u stvarnom, životnom ambijentu, uzima ih i nudi nam kao male filozofske eseje, životne mudrosti. Na primjer fotografija Carry on, s očiglednom matricom Sizifa i njegove uzaludnosti, svojim naslov /Nastavi/ skoro da zvuči naredbodavno i autorica nam  hoće reći kako ne mora značiti da je stereotip Sizifove uzaludnosti  trajan i nepromjenjiv. Nastavi u ovoj slici beznadnosti čovjeka s ogromnim teretom može značiti da ne  posustane jer će možda osvojiti vrh. A vrh nije neko stvarno ili zamišljeno brdo,  već je  vrh spoznaja samoga sebe u svojoj samoći.

Osama, samoća, izoliranost –  i duhovna, i psihološka,  i fizička, kako sama autorica opisuje ili imenuje svoje fotografije,  jest sveprisutna. One su svojevrsne i opomene i putokazi,  one nose energiju koja traje, one su projekcija i autoričine i naše vlastitosti.

Borislav Božić, prof.

 

 

 

 

BIOGRAFIJA

Andreja Ravnak rođena je u Celju 1976. godine. Diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani, po struci je arhitektica, no u duši je oduvijek bila kreatorica u širem smislu, pustolovka, zaljubljenica u prirodu, planet i svemir. Fotografija ju je pratila u izvješćivanju o vlastitom životu od najranijeg doba jer se veći dio svog prošlog života sjeća samo kroz fotografije. Postupno ga je usvojila kao kreativni hobi, stječući iskustvo amaterski i nadograđujući ga na sljedeću, poluprofesionalnu razinu. Dobitnica je raznih međunarodnih foto nagrada, često članica žirija na međunarodnim izložbama fotografija, imala je nekoliko samostalnih izložbi fotografija. Osim što je arhitektica i posvetila je svoj život projektiranju javne arhitekture i prostora, radi i kao kreatorica sadržaja i urednica fotografije u Digitalnoj kameri (Digitalna kamera Slovenija), najboljem fotografskom časopisu u Sloveniji. Povremeno drži i predavanja o fotografiji, vodi nekoliko fotografskih izložbi u Digitalnom Foto Klubu, radi s mladim fotografima, te je mentorica grupi fotografa na Sveučilištu za 3. životno doba.

Ne ograničavajući se na pojedina područja, njezina fotografija ima prepoznatljiv kompozicijski stil (zbog profesionalne deformacije) i pročišćene, jasne motive (zbog njenog karaktera).

Od 2009. godine dobila je više od 300 fotografskih nagrada (za više od 100 različitih fotografija), kao što su:

  • Prva medalja: FIAP zlatna medalja za “Bitter sweet symphony” na Salonu Celje (Slovenija), listopad 2009.
  • FIAP zlatna medalja za “Zeitgeist” na FIAP svjetskom kupu za klubove u Parizu (Francuska), prosinac 2010.
  • FIAP srebrna medalja s novčanom nagradom za “Zeitgeist” na Emirates Photography Award (UAE), travanj 2011.
  • FIAP zlato i FIAF zlato s nagradom za “asiL anoM” u Fondazione Zoe (Italija), svibanj 2013.
  • HM za “asiL anoM” na World masters of photography (Beč, Austrija), ožujak 2022.
  • HM za “Pulse 01” na Monochrome photography Awards 2021., siječanj 2022.
  • Najbolje od arhitekture za “Crystal palace 1” na Toskanskoj nagradi za fotografije (Italija), rujan 2019.
  • HM za “Mademoiselle” na Svjetskim majstorima fotografije 2022., IPA one shot Award 2022. i Chromatic Awards 2022.
  • Pobjednik sa serijom “Galgano” na Master nagradi arhitekture (LA, SAD), listopad 2021.
  • HM za “Flying horses” na dodjeli IPA nagrada 2022. i 3. Beč međ. Photo Awards VIEPA 2022
  • Pobjednik 2. mjesta za “Wonderful life 07” na Monochrome photography Awards, siječanj 2023.
  • HM za “Masha and Monika” na Monochrome photography Awards 2021., World masters of photography 2022., BIFA Budapest Foto Awards 2022. i Chromatic Awards 2022.
  • Dobitnik zlata s “Textures 01” na BIFA Budapest Foto Awards 2022., studeni 2022.
  • Pobjednik 1. mjesta s “Textures 01” na XPOSURE Awards 2022. (UAE), veljača 2023.
  • Uži izbor 10 najboljih za “Textures 02” na Sony World Photography Awards – Alpha Female Awards 2023.

Više o njezinom radu i postignućima na: https://mojevesolje.si/

 

 

 

Nazaj na vrh